Category: Svjedočanstva
Hits: 7557

"Hajra sa Kozare"

Behar se rano otrunio te godine. Prve haslame pocele su ruditi vec u maju...

U maloj carsiji podno Kozare zivjelo se u groznicavom iscekivanju hoce li biti

rata. Nije se znalo sta nosi dan, a sta noc.

**************

Ajsa, Hajrina mati, lomila je prste i glasno othukivala. Pamti Drug! svjetski rat i

pokofj prilikom "oslobadanja" njene carsije. I tada su se zbog necega svetili, a

ubijali odreda, sve sto im je doslo pred cijev i pod kamu. Na njene oci ubili su

njenog Jusu. U vlastitoj avliji. Nikad nije smjela ni upitati sta je skrivio. Slutila

je da bi moglo biti jos i gore. Svojim ocima gleda nepregledne vojne kolone kako, poput sivomaslinastih zmijurina, gmizu regionalnim putem prema Banjoj Luci.

Povlace se iz Slovenije i Hrvatske. Hajra je bila uznemirena, ali nije osjecala strah. Cim su saznali da Srbi namjeravaju napasti, ona i njen Hamza prikljucili su se grupi za odbranu. Svjesni su da ne mogu uciniti mnogo, ali su odlucili boriti se. Danima su bili viseizvan kuce nego u kuci. Danju se dezuralo na periferiji, a nocu patroliralo carsijom.

"Hajro, kceri, sta se to stobom zbiva? Skroz si se promijenila", pitala je

zabrinuta mati, a ona bi odmahnula rukom i odgovorila: "Ne brini, majko, sve ce biti u redu".

Takav odgovor majci je povecavao nemir i zle slutnje.

"Cerce draga, zar kod toliko carsijskih mladica da has ti moras camiti na torn

punktu? Puska nije za tebe. Zensko si."

"Ali, majko..."

**************

Hajra i Hamza skupa su jos od rane mladosti. Nekako u isto vrijeme dobili su

posao u "Obucarskoj", kako su u carsiji zvali mali pogon za izradu kozne

galanterije. Radili su na strojevima za oblikovanje gornjih dijeloya muskih

cipela. Na nekoliko koraka jedno od drugoga.

Lijepo graden, izrazito visok, privlacio je svaciju paznju. Bujna crna kosa

krasila je visoko uzdignuto celo. Duboka uspravna crta, izmedu gustih obrva,

koje su sirokim lukom omedavale njegove smede oci, cinila ga je starijim nego

sto je bio. Izrazen, malo povijen nos i dugo lice, s jakom i pomalo cetvrtastom

bradom. Sve to odavalo je covjeka cvrstog i stabilnog karaktera.

Svidao joj se, a svidao se i drugima.

Ona, nasuprot njemu, sicuhna. Kad bi se propela na prste, jedva bi mu do

ramena dosegla. Iz blizine, ako ga je htjela pogledati u oci, morala je glavu

dobrahno zabaciti unazad. Ipak, koristila je svaku priliku da skrene njegovu

paznju. "Hamza, molim te, de pogledaj ovo, de uradi ono. De mi pomozi..."

Rado je pomagao, ali kako se njoj cinilo, na nju, nije posebno obracao paznju. A ona, iz dana u dan, sve vise bila zaljubljena. Nije joj bilo dosta sto ga gleda, nego je na njega mislila i kad nisu skupa. U masti ga je zvala svojim. Pred spavanje, zadnje misli bile su namijenjene njemu. Kad.se budila, prvo sto bi ugledala bile su njegove krupne smede oci. Sva ustreptala, zurila je na posao, jer je znala da ce sresti svoga Hamzu.

Htjelo se da se Hamza na poslu povrijedi. Masina mu je zahvatila prst.

Krv je siknula, a Hajra to prva vidjela. A ko bi drugi. Hitro je prisla. Skinula je sa svoga vrata mahramu i brizno pocela zamotavati mu ruku. Nije ga boljelo. Vise se cudio Hajri sa koliko njeznosti i paznje je to radila. Srce mu je zadhrtalo kad je u njenim ocima spazio suze.

"Vidi ti nje... Pa, ako sam se malo posjekao, nije mi ruka otpala." Kad ju je prvi put pozvao da skupa izidu u carsiju, pristala je. Od tada se nisu razdvajali.

Sve njene zelje, kao u naj Ijepsoj bajci, postale su stvarnost. A on je, koliko god se trudio da joj pokaze koliko mu je do nje stalo, uvijek ostajao iznenaden. Na svaku njegovu lijepu rijec uzvracala je jos Ijepsom, a svaki njegov umilni pogled, u njenim ocima razbuktavao je jos jaci plamen ljubavi. Od pupoljka koji samoje bio svehnuo, Hajra se pretvorila u najljepsu ruzu! Hamza.

Dobrocudni div ispocetka se nije mogao nacuditi odakle joj tolika snaga i energija, ali se s vremenom naviknuo i pustio da ga ona vodi. Oboje su imali velike porodicne kuce i mogli birati gdje ce stanovati, a iznajmili su stancic. Tako su se dogovorili. I njeni i njegovi su se bunili, ali kad su uvidjeli da ne koristi, pomirili se sa tim.

************

Njihova carsija bila je premala da bude grad, a pregolema da bude selo. Oni su je voljeli takvu kakva je i ne bi mogli zamisliti zivot negdje drugdje. Izgledala je kao da ju je sama planina iznjedrila. Prvi obronci pocinjali su vec u sokacima.

Sa tri strane gora, a cetvrta, jugoistocna strana, ravno polje dokle pogled dopire. Jos ga je kao dijete njegov babo poducio vjestini kretanja planinom. Najljepsa muzika bila mu je slusanje fijuka vjetra u stoljetnim planinskim sumama, a naljepsi pogled sa planinskih visova gledati carsiju i okolinu. I Ijeti i zimi, koristio je svaku priliku da zaroni u tajanstvene planinske krajolike. Od kad su skupa, on i njegova Hajra cinili su to zajedno. Posebno u proljece, voljela je planinski ugodaj. Noge je prala na bistrim potocima, na proplancima brala raznobojno cvijece i kitila svoga Hamzu. Duboko u dusi osjecala je da, ustvari, nigdje kao ovdje, u planini, ne moze biti blize Hamzi. Vecinom su hodali bez odredenog cilja, savladivali prepreke i uzajamno se pomagali. Nekad bi ona njemu pruzila ruku, a nekad on njoj, a kad bi mu se ucinilo da se umorila, s lahkocom bi je uzeo u narucje i ponio, a ona bi ga zahvalno gledala, rukama mu obgrlivsi vrat. Na proplancima su se odmarali.

Brao je sumsko cvijece i uplitao u njene kose.

"Aha, mala, evo ga!"

A onda je upitao:

"Bi li ti voljela imati nase dijete?"

"Cuuj, bih li voljela? Naravno da bih! A ti?"

"Ne jedno ili dvoje, cijeli tim."

"Muskiilizenski?"

"Ha, ha, ha. Oba!", smijao se od srca Hamza.

nnnnnannnnanaa

Sve je pocelo 24. maja 1992. godine u 14 sati i 15 minuta.

U nedjelju.

Pravoslavni posveceni dan.

Prvo su otisli u crkvu, da ih pop blagoslovi, a onda granatama zasuli svoje

dojucerasnje komsije.

U petak, dva dana ranije, isto se dogodilo muslimanskim naseljima zapadno od Prijedora.Sveti dani? Pomijesali Bozije i ljudsko u ime prolivanja tude krvi.

A muslimani cekali da haslame dospiju.

Strani ljudi, kao aveti, nahrupili u carsiju. Poceli sa svojim planovima. Hoce

uzeti ono sto nikad nije bilo njihovo. Zelja im je da jednom zauvijek tude bude

njihovo.UIog je velik!

Zato i zlocin mora bit! velik. Zato je Kozarac morao nestati sa lica Zemlje.

Za samo nekoliko dana nestalo je carsije i njenih stanovnika. Kozarac je

opljackan i ponizen. Narod, po kratkom i unaprijed utvrdenom planu, snagom "

svijetlog" oruzja bi satjeran u logore. Kao stoka u torove.

U carsiji ostali samo mrtvi. Na stotine leseva po sokacima, avlijama, u kucama.

Mnoge su i zive spalili.

nnnnnnnnnn

Ajsa, Hajrina mati, nije znala sta bi. Kcerka joj govori da ide kud i ostali narod,

a njoj se ne ide. Stara i nemocna, ne moze u planinu, a ni kcerki ne moze reel da ziva cetnicima padne u ruke. Osjeca kao da joj se srce polovi. Sve se mora

odluciti za samo nekoliko minuta; narod u grupama i sa najnuznijim stvarima,

oborenih glava, promice prema mjestu gdje im je naredeno da dodu.

Kao da slute da se posljednji put gledaju. Majka joj, drhtavom starckom rukom,

miluje lice, a glasa niotkud. Zanijemila. Bas sada, kad je htjela toliko toga, ne

moze. Samo suze, krupne kao alem kamenovi, kvase obraze. Hamza stoji i gleda.

Za njih dvoje, svaki trenutak je dragocjen, a nema snage da pozuruje.

"Idi, majko...", na jedvite jade progovori Hajra. "Srest cemo se mi uskoro, ako

Bog da", pa se naglo okrenula, dotakla Hamzu za ruku i tako su zamakli za prvu kucu.

Skamenjena, bolom skrhana, majka jeknu:

"Hajro, kceri, cuvajte se! Hamzaaaa, pazi na nju!"

Htjela bi viknuti da joj glas cijelim Potkozarjem odjekne, a sve se pretvorilo u

nemusti jauk. U ruci joj na kukalj svezana mahrama i u njoj sav imetak. Nemocna, i nije mogla ponijeti vise.

"Ah, jadna li sam i cemerna! Moj Allahu, sto me ne uze da ne gledam hala

ocima." Majka Ajsa je, uz pomoc komsija, nekako stigla do logora Trnopolje, a potom u Zenicu. Kako se rastala sa Hajrom i zetom, jedva bi je namolili da popije koju kap vode. Ne bi ni vode da nije namislila makar ziva stici, nek je barem ukopaju kako pristoji, da joj zvijeri ne raznose kosti. U Zenici je ispustila svoju plemenitu dusu. Ukopali su je na parceli namijenjenoj izbjeglicama.

nnnnnnnnnnnn

Hamza i Hajra, skupa sa desetak mladica iz carsije, duze od mjesec dana su u

planini. Zadnjih nekoliko dana ne jedu nista.

Nemaju sta. Hrane je bilo dok su mogli ukrasti svoju iz carsije i okolnih sela, ali su cetnici krenuli u pretres Kozare.

Cetnicima su nanijeli gubitke na nekoliko mjesta. Ali, kad su uvidjeli da tu ne

mogu opstati, rijesili su prebaciti se do rijeke Save i spas potraziti u Hrvatskoj.

Nekolicina je uspjela. Hamza i Hajra nisu. Hamza je ranjen.

Kad je vidjela sta se s njim dogodilo, zaboravila je na opasnost. Prisla mu je.

Molio je da ga ostavi i bjezi.

"Dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad ce tebi tvoja Hajra pomoci..."

Njen Hamza umro je na njenom krilu. Tako su je i cetnici zatekli.

"Vidi bule kako zna zaliti. Je li? A bi li mene tako zalila?"

Trgla se. Shvatila je sta joj se sprema. Pokusala se masiti puske. Do zivota joj

ionako vise nije stalo. Ako nema njega, ni ona ne zeli zivjeti.

Bill su brzi. Jedan je sutnuo pusku daleko od nje, a drugi su je, kako koji,

zgrabili za kose, ruke i noge. Nije ih molila. Pokusala ih je isprovocirati

uvredama da je ubiju, ali nisu htjeli. Obescastili su je pokraj mrtvoga Hamzinog

tijela.

Vezali su joj ruke i potjerali na put. U vozilu su joj povezali oci. Osjetila je kad

su stigli u carsiju. Cuvari su primili nekoliko komandi i nastavili. Uskoro su dosli

u Prijedor.

Samica. Pretucena, umorna, pozeljela je leci na prljav i hladan beton, ali joj nisu dozvolili. Satima su je ispitivali i tukli. Tri dana. Kad su je dotjerali u logor, bila je u uniform!. Po svuda tragovi krvi. Hamzine i njene krvi. Sva rascupana,

izubijana, a prkosna. Nisu je odmah ubili zato sto je to neprestano od njih trazila.

"Prokletnici! Imam samo ovaj zivot koji mi mozete uzeti, ali neka znate, ja sam

se iskupila i nikada se necete moci naplatiti. Zarobili ste tijelo, ali dusu niste.

Prokleti bili!"

"Pricekaj, balijko. Ispunit cemo ti zelju, ali ne kad ti 'oces, nego kad mi

cednemo."

Nije jedina zena u logoru. Bila je jedina koja je dijelila sudbinu muskaraca.

Ostale zene imale su pristup kupatilima jer su ih cetnici silovali, a ona je boravila sa muskarcima u najtezim uslovima.

Iz "B'jele kuce" Hajru su prebacili u garazu. Tridesetak kvadrata, a stotinu

trideset sest logorasa. Petero na kvadratni metar. Nije bilo moguce da svi

sjednu, tako da se vecinom stajalo.

Sa jedne strane, na visini od oko dva metra, bilo je nekoliko prozora manje

velicine. I prozori, kao i vrata, zatvoreni. Neko neprestano moli da dozvole

otvoriti vrata ill prozor, ali od "njih" nikakvoga znaka. Tako iz sata u sat.

Danima. Jedni su moljakali za friski zrak, drugi za vodu. Stotinu trideset sest

ljudi pretvoreni u jedno tijelo. Kad se neko pomjeri na jednom kraju, zaljulja se

i drugi kraj. Vrelina zraka je tolika da se malter pocinje otapati klizeci nanize.

Napokon dobijaju vodu. Kanister od deset litara u "Mujinoj" sobi upotrebljavan

je kao WC i sav uflekan izmetom. Dobar dio kanistera je nozem odsjecen tako da je bio unereden i izvana i iznutra. Ali, na to niko nije obracao paznju. Ljudi su se otimali i prosipali tecnost koja zivot znaci. Nije se znalo hoce li nastaviti doturati vodu. Neki su gubili svijest a neki halucinirali.

Covjek go, kao od majke roden, propinje se i gazi po tijelima, ljubazno moli da

ga propuste do frizidera da dohvati pivo i prilazi radijatoru. Sprecavaju ga.

Pocinje udarati sakama u zatvorena limena vrata. Izvana odgovaraju pucnjima.

Dva metka, dva pogotka. Jauci. Nekom nesretniku smrskano koljeno, a drugome se metak zaustavio u stomaku.

Odvode ih.

U logoru Omarska nema milosti. Ili te ima ili nema. Ove dvojice nesretnika nema vise.

Hajra je na sredini prostorije. Glave oborene na grudi. Samo bi s vremena na

vrijeme pogledala oko sebe kao da nekoga trazi. Pored nje je Faruk. Na glavi mu velika rana. Ucrvana. Udarili ga pistoljem. Za njega kazu da je iz Donje

Puharske. Ona nije nista govorila, ali glas o njoj isao je od uha do uha.

"Iz Kozarca je. Borila se. Zarobljena je na Kozari", saptalo se sa puno

postovanja.S njom su igrali posebnu igru. Igru macke i misa. Vise puta izvodili su je da je ubiju, a onda ponovo vracali medu logorase. Zeljeli su je psihicki slomiti. Da je natjeraju da ih moli.

Doveli su nekog golobradog cetnika, dali mu pistolj u ruke i naredili mu da puca.

Nije imao hrabrosti. Prnemagao se i govorio da ne moze. Napokon, trail da mu

okrene leda, ali Hajra odbija. Gleda mu ravno u oci. Mladic baca pistolj i bjezi u

mrak pracen podrugljivim smijehom i komentarima."Od ovog bre, nikad ni

Srbina, ni pravog vojnika!"

Drugi put izvode je i igraju "ruski rulet", gdje samo ona gubi. Samo njen zivot je

u pitanju. Pokazuju joj tnetak, zavrte dobos na revolveru i klade se hoce li opaliti ili nece. Molila je Boga da pistolj opali. Znala je da ce je ubiti, prije Hi kasnije. Milost nije ocekivala, niti je trazila;

"Turkinjo, opet si imala srece, ali vidacemo dokle."

Poslije svake torture vracala se potistenija. Pocela je gubiti razum. Logorasi su

joj pokusavali pomoci koliko su mogli. Kad bi dobili vodu, zadnje kapi dodavali

su njoj i Faruku.

Ravnodusno je prihvatala kanister. U njenom pogledu, osim duboke praznine,

vise nije bilo nicega. Tragovi patnje i bola oslikavali su joj se na lieu. Bili su

vidljivi prvi znaci ludila, mozda i kome. Gleda u Faruka. Pocinje govoriti. Prvo

istiha, pa sve glasnije i brie:

"Hamza! Pa, i ti si ovdje. Dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad ce tebi tvoja Hajra

pomoci..."

Iz dzepa vadi krpicu koja je nekad bila maramica i njezno cisti ranu na

Farukovoj glavi. Iz kose mu vadi velike bijele crve i stavlja na maramicu. Faruk

se ne buni. Trpi bol i jos kaze da svi cujemo:

"Prebroj ih, sestro. Kad jednog dana izidemo odavde, za svakog tog crva od

mene ti je veliki dar."

nnnn

Faruk Hrnjicic iz Puharske prezivio je logor Omarsku.

Nakon sto su novinari objavili stravicne slike iz cetnickih logora, srpske vlasti

odhicile su zatvoriti Omarsku. Logorasima je to bilo svejedno - zatvoreni smo u

drugi logor.

Mato Tadic, Fajzo Mujkanovic, Velid Mahmuljin i Hajra Hadic bili su

posljednje zrtve zloglasne Omarske.

Napisao: Serif Velic

Jonköping, Svedska, april 2008.