Prenosimo iz Oslobodjenja
Lažno domoljublje čuvara RS-a
19.05.2014. | PIŠE: Gordana KATANA
Dok se Doboj gušio pod vodom rijeke Bosne, koja je promijenila korito i tekla gradskim jezgrom, dok je na desetine hiljada građana Modriče, Šamca, Bijeljine... sa zebnjom pratilo vodostaje rijeka koji su bezumno rasli iz sata u sat, dok su brojni Banjalučani u svojim poplavljenim domovima uzalud pozivali Civilnu zaštitu, a živote im je sačuvala samo beskrajna hrabrost momaka Rafting kluba koji su samoinicijativno svu noć obilazili poplavljena naselja i izvlačili ljude iz bujice, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik obratio se javnosti. Kazao je da je "zbog potrebe da bude uz svoj narod prekinuo službeni put" i predstava je mogla da počne.
Ujutro je predsjednik u uniformi Civilne zaštite, onoj koja bi dobro došla nekom od ljudi koji su se borili s nabujalom vodom, helikopterom doletio u Doboj. Kada stanje u tom gradu, u kojem iz dana u dan raste broj žrtava, ne bi bilo toliko strašno, ravne cirkuskoj predstavi bile bi scene u kojima se glavni baja RS-a u čamcu voza poplavljenim gradom i maše izbezumljenim ljudima koji su bez struje, vode, hrane i telefona čekali pomoć.
Poplave koje su zahvatile Bosnu i Hercegovinu i Srbiju nezapamćene su po svojim razmjerama, meteorolozi tvrde da su količine padavina i visine vodostaja nezabilježene od kada se ti podaci mjere i sakupljaju, ali to je nikakva utjeha onima koji su njima pogođeni. Kao mantru ovih dana Dodik i premijerka RS-a Željka Cvijanović ponavljaju da ni daleko izgrađeniji sistemi za prihvatanje i odvod ne bi bili u stanju da se izbore s ovolikom količinom vode. Ono što pokušavaju od javnosti sakriti jeste činjenica da se u RS-u godinama u te sisteme ulaže malo ili nikako, da ni poplave iz 2010. godine, koje su također bile katastrofalne, nisu bile dovoljna opomena da se pristupi rekonstrukciji postojećih i izgradnji novih nasipa. Možda ni oni ne bi uspjeli spriječiti poplavu, ali bi, sigurno je, itekako umanjili štete u Šamcu, Modriči, Bijeljini, Srpcu, Banjoj Luci...
I stoga je upravo ova strašna katastrofa potvrdila tvrdnje onih koji godinama ukazuju da ova vlast nedomaćinski upravlja Republikom Srpskom. Nasipe su "pojeli" enormno skupi i luksuzni automobili, salonski namještaj po institucijama, armija partijskih ministara i činovnika... I kao da to nije dovoljno, kada se već nesreća desila, ispostavilo se da Republika Srpska nema čime da odgovori kako bi ljudima pritekla u pomoć i ublažila njene posljedice.
Da ovih dana nije bilo čamaca rafting klubova, da nije bilo svesrdne pomoći kako Oružanih snaga BiH, tako i one zemalja iz regiona, koje su bez razmišljanja na raspolaganje stavile svoje materijalne resurse, ko zna kakav bi bio epilog ove nesreće. Jer Civilna zaštita RS-a nema ni osnovne stvari za djelovanje u slučaju elementarne nepogode. A to znači čamce, uniforme, gumene čizme, a o ostaloj opremi da i ne govorimo. I to ne treba nikoga da čudi jer brojke su neumoljive. A one su zvanični podaci iz budžeta RS-a i kažu da je u posljednje četiri godine za Civilnu zaštitu RS-a izdvojeno ukupno 18 miliona i 225 hiljada KM, a od tog iznosa za nabavku postrojenja i opreme utrošeno je svega 2,84 posto. Ostalo su pojeli službenici.
Ništa bolja nije ni situacija s robnim rezervama. Iako je Cvijanović nazvala gnusnim lažima navode opozicije da robne rezerve ne posjeduju ništa od onoga što bi trebalo građanima u slučaju elementarne nepogode, čim su se stvorile mogućnosti da se građanima pomoć nesmetano dostavlja, to se potvrdilo. Jer građanima ova vlast nije u stanju obezbijediti ni dovoljno pitke vode, ni hrane. O lijekovima, higijenskim paketima, ćebadima, vrećama za spavanje, pumpama za vodu, mašinama za isušivanje... da i ne govorimo. Novac i za to pojeli su ini ministri, kojima nije ni na pamet palo da vrata svojih kuća i stanova stečenih za nekoliko godina "štednjom od plata" danas otvore za ljude koji su ostali bez igdje ičega. Stoga je ponovo sve ostalo na onoj običnoj ljudskoj solidarnosti. Malog, za malog čovjeka. Koji širom naše zemlje donose koliko mogu da pomognu onima koji su ostali bez svega.
Ova strašna nesreća ujedinila je ljude, jer stihija ne poznaje ni entitete ni nacionalnost. Pokazala je ova nesreća kako, kada to zaista treba, mi koji sada živimo u toliko različitih država, nismo zaboravili da smo nekada imali zajedničku domovinu. Pa je stoga Prijedor zaista iskočio kao crna mrlja zbog činjenice da su tamošnje vlasti zaboravile da su i Bošnjaci, povratnici u Bišćane i Hambarine, samo ljudi, njihovi sugrađani i da im je pod najezdom poplave pomoć potrebna kao i svima drugim. Zbog te ljudske solidarnosti, u kojoj je prijedorska vlast tek ružan izuzetak, zbog činjenice da su vojnici Oružanih snaga BiH pomagali ljudima bez obzira na ime i naciju, još je ružnije uporno Dodikovo lamentiranje "nad nesrećom samo njegovog, srpskog naroda". Naroda kojem osim pukih fraza i lažnog domoljublja, vidjelo se to sada, nije u stanju ništa ponuditi.
Sada je do naroda. Da pamti i vrati.