Meho Jakupović
Sjećanja na Donju Mahalu
KNS-Sarajevo,2010.
Književni krug - KNS
Sjećanja na Donju Mahalu – zbirka poezije
Autor: Meho Jakupović
Urednik: Ibrahim Osmanbašić
Lektor: Malbina Sadiković
Dizajn: Adnan Jakupović
Recenzija: Ibrahim Osmanbašić
Tiraž: 300 primjeraka
Štampa: DES d.o.o. , Sarajevo
Izdavač: Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo (KNS)
H. Čemerlića 49; Sarajevo
______________________________________________________
CIP - Katagolizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
ISBN
COBISS.BH - ID
Bratu Nedžadu
(23.07.1963. - 23.04.1964.)
I) SRCE JE MOJE OSTALO TAMO
DONJA MAHALA
NOVI DAN
DJEČAK I MOST
DA LI SE BOJIŠ?
BOSNO MOJA!
NE PLAČI MARIJA
SRCE JE MOJE OSTALO TAMO
ZOV ISTOKA
ČEKANJE
ZAPADNA PRIČA
ZAVIČAJ
DONJA MAHALA
Srce moje sad u Bosni kuca
u avliji pod jabukom starom
uz mahalu pogled ravno puca
završava sa bijelom munarom.
Opet gledam drage mi pejzaže
kuće naše i ljude mi znane.
polagano sve se opet slaže
svi puteljci, sokaci i strane.
Pa se sjetim pijetlova i zora
umivanja sa bunarskom vodom
malih kuća, još manjih prozora
i maštanja pod nebeskim svodom.
I usnula mahala se budi
prva kahva miriše sokakom
miješaju se glasovi i ljudi
svako kreće za svojom nafakom.
I opet se sve stiša lagano
tek poneki odjek u daljini
za mnoge je isuviše rano
da se bude u tihoj dolini.
NOVI DAN
Smijenjuju se slike iz mladosti...
Da li je java - možda samo snujem?
Zatreperi duša od radosti
u daljini znane zvuke čujem.
Izmaglica nad sanskom dolinom,
prekrila je polja i vrbake
dahće ćiro obavijen dimom
piskom budi usnule sokake.
Iznad rijeke izdigla se pruga
jedna skripi a druga žubori
kao Sana i ona vijuga
skupa žure u zagrljaj zori.
Novo jutro donosi toplinu,
horizontom nesta ćiro rani
sunce blago obasja dolinu,
snene kosce, ribare na Sani.
Oglasi se tek po neka ptica,
stidljivo se i zrikavci jave
sunce sjajem dolinu golica
njive rosne i brzake plave.
DJEČAK I MOST
Posvećeno Emiru Baliću
Svakodnevno Ikar budi se u meni
taj vječiti sanjar nebeskih visina,
a Neretva ispod - talasa se, pjeni
čeka da poletim - put plavih dubina.
S lahorom u lice uzbuđenje raste
rijeka k'o djevojka u zagrljaj zove
čarolijom ljude pretvara u laste
ispunjava davno obećane snove.
A snovi su mnogi mahalom rasuti
samo jedan dijeli dječake od ljudi:
tu gdje se spajaju svjetovi i put'i,
tu gdje svaki kamen uspomene budi.
Skamenjena duga pod nogama mojim
ovo sveto biće što se jednom stvara,
upitam se : ”Bože, ko sam ja da stojim
na zadnjem kamenu slavnog neimara?”
Protekoše ljeta, carstva i vladari,
svjedoče o tome - slike, pjesme, priče
na put bez povratka isprati ih Stari
ostade da blista, da podiže ptiće.
DA LI SE BOJIŠ?
Ulica draga drugo ime nosi
neka nova lica šetaju se njome
bijeda i čemer - pola grada prosi!
Ko to može sreću pronaći u tome?
Znatiželjno ulazim u gradsku kafanu
listam uspomene na minula ljeta
ne trebam danas ni piće, ni hranu
prijatelje tražim, pritisla me sjeta.
Da li je to moda ili rat još traje?
U maskirnoj bluzi jedva te poznadoh.
Sigurno se pitaš - samnom šta je
jer ovo
Da li se bojiš šta ću da te pitam?
ovog puta, pozdrav ti ne dadoh?
Da li se bojiš pogleda moga
ubogi junače pokrpane bluze?
Hoćeš li uspjeti umoliti Boga,
za vapaj majki, za dječije suze?
Da li se bojiš pogleda moga?
Nisam ovdje došao zbog toga
onaj sam stari - još bez cilja skitam.
I moje ruke i srce su čisti
k'o pupoljak ruže poslije majske kiše.
Ja sam onaj stari, ostao sam isti,
bogatiji samo za iskustvo više.
BOSNO MOJA!
Nostalgija, sjeta - sve na tugu sluti,
zgarište je pusto, ni kuće ni broja,
zbog tog’ jednu pjesmu srce želi čuti,
svirajte mi noćas onu: ”Bosno moja….”
Suđeno mi - vječno da za grudom žudim
usnula mahala, most, rijeka i polje
sa sjetom usnijem, sa sjetom se budim,
tješim jadno srce da će biti bolje….
Zato neka vino pamet mi pomuti,
samo ono može da se nosi s tugom
u sjećanja noćas želim potonuti
i ostati tamo dugo, dugo, dugo….
U ekstazi želim dočekati zoru,
s čašom bez mjere i broja,
opoj samo može da ubije moru
svirajte mi zato onu: ”Bosno moja….”
NE PLAČI MARIJA
U očima tvojim sjaj lagano gasne
duboko u nama osjećaji čame
želio bih poći, a vozovi kasne
peroni se pusti naziru iz tame.
Tu je raskrsnica - svojim pravcem kreni
ako hoćeš proli koju suzu vrelu
sva će moja patnja ostati u meni,
a plakat ću sutra u pustom tunelu.
Noć prolomi zvižduk, voz za Pulu ide
molim te Marija, ne plači glasno!
Što će reći tvoji kad ti suze vide
a i pitaće te - što se vraćaš kasno?
SRCE JE MOJE OSTALO TAMO
Patio sam dugo za rodnom grudom,
želja mi bješe od svega jača
vjerovatno živ sam ostao čudom,
glupo je stajati pred zidom plača.
Komšije gledam, uglavnom se znamo,
reći mi ništa oni ne žele
možda je, ipak to mašta samo,
prepuni konvoji - negdje se sele.
Puška u krilu - blesav se čudi
svima nam život visi o niti,
sve to što vidim - to nisu ljudi,
vjerovatno nikad neće ni biti.
Prošlost se vraća, al’ na tren samo
premalo lijepog, previše ružnog
iako mi srce ostade tamo,
ne želim da me gledaju tužnog.
Utihla svjetla rodnoga grada,
zgaženo pseto na pustoj cesti
svjetina sudi, lahko se strada
teško je nekog normalnog sresti.
Srce je moje ostalo tamo
baš, tamo - gdje je oduvijek bilo
Obična želja - da imam samo
ognjište rodno, majčino krilo.
ZOV ISTOKA
Nešto ima tajanstveno, skrito
vječno svjetlo u dubokoj tami
u genima što mi je utrto
od iskona što me sebi mami.
Sa suncem se život uvijek rađa
a duša se topi od miline
otisne se k'o Nuhova lađa
tražeći put do mirne doline.
I onda se preda Gospodaru
kao ruža koja ne miriše
ali živi - raste u beharu,
orošena kapljicama kiše.
To je prosto sudba čovjeka
ali tajna - daleka, neznana
koja traje stotinu vjekova
i trajat će do Sudnjega dana.
Zaboravi istočnjačke noći
Šeherzadu s velom preko lica
cijeli život u trenu će proći
k'o hurija s par dženetskih ptica.
ČEKANJE
Puteljke i staze pokrila je drača
a šiblje preraslo tarabe trošne,
poludivlje voćke oborile krošnje
nečujno avlijom starica korača.
Sjećanja naviru, potom suze krenu
godine prolaze s njima život pusti,
tiho poneku molitvu izusti
materinskom brigom uvijek popraćenu.
Ni ljude ni rat - ona ne kune
već Boga moli da kraće traje,
uvijek sirotinja sinove daje
polja će čekati dok prođu bune.
“Eh, samo živ da mi se vrati
nestali bi u trenu čemer i bijeda!“
Stoput niz sokak sjetno pogleda
jedincu sinu nada se mati.
ZAPADNA PRIČA
Vrijeme leti, blijede slike sreće
svakog jutra tužniji se budim.
Šta sam mogu sebi da ponudim?
Bez Bosne - uvehnuće u duši mi cvijeće.
Dan se za danom veže tek onako
sudbinu bi prokleo i življenje ovo
na zapadu truhlom, nema ništa novo
ne znam da li bih pjevao il’ plak’o.
Znam ovo je najbolje što nude
- u nedogled neizvjesno sutra!
Da li ovdje sviću nova jutra?
Da li još uvijek ličimo na ljude?
Svake zore poželim da šetam,
ni sam ne znam kuda bih da lutam
usput želim konzerve da šutam
jer ponekad i sam sebi smetam.
Ništa čudno - ni više ni manje
čuda sva su potrošena davno,
odavno je meni sve do mora ravno
- bez Bosne život je polusvjesno stanje.
ZAVIČAJ
Sudbina me odvede daleko
i okrutno - potkraj ratnog maja,
godinama patio sam, ček’o
i sanjao zvuke zavičaja.
Ljubomorno čuvao sam slike
potkozarske pitome doline,
proklinjao vođe i vojnike
ovjenčane simbolom divljine.
Stezala se duša do prsnuća
sjetivši se uspomena sretnih,
prvim suncem umivenih kuća
sve raskoši šeftelija cvjetnih.
Sudbina me odvede daleko
uspomene zabole i dirnu,
najsvetije moje hoće neko:
šefteliju i dolinu mirnu.
II) KAD SE ČOVJEK HALALI S ŽIVOTOM
ŽIVJETI ZAJEDNO
ZADNJA POŠTA MANJAČA
PACOVI SU UBIJALI LJUDE
KAD SE ČOVJEK HALALI S ŽIVOTOM
PONOS
OBEĆANA ZEMLJA
OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU
NE OPROSTI, BOŽE!
BREŽULJAK TUGE
ATLANTIDA
PAKAO POTKOZARJA
NEGDJE U DALJINI
Dana 24.05.1992 godine, granatirani su moji rodni Kevljani,
geografski okruženi pravoslavnim selima.
Same četnicke vođe su izjavile da je u toj akciji
ispaljeno projektila u vrijednosti preko stotinu hiljada eura....
ŽIVJETI ZAJEDNO
Tišinu prolomiše eksplozije,
to Srbi - naše komšije drage,
rade što nisu nikad prije
pucaju na Kevljane iz sve snage.
Petrov Gaj, Lamovita, Radivojci
svakoga časa dolijeće granata
gađaju dobro svi ti momci
Šejtan je uvijek spreman za rat.
Padaju posvud, mine, granate
gore mahale, dušman ne štedi
divljanja četničke pjesme prate
gusle su znak - opasnost slijedi.
Rječica Vrioska prepuna ljudi
odnoseć` lišće s okolnih vrba
kao i sama da se čudi
tolikoj mržnji komšija Srba.
Tišina grobna i djeca ćute
kompletno selo, ni jedne rječi
i psi su mirni, nevolju slute
i život cjene, neka je pseći.
Bože, daj da prestane ovaj ružan san!
Daj da fašisti za zločin plate!
Topao i ugodan majski dan
samo da ne padaju ove granate....
ZADNJA POŠTA MANJAČA
Mjesecima ne znam za nikoga svoga
za mater i oca, za sina i ženu.
Cijeli svijet se sruši u jednome trenu
ostade mi samo još vjera u Boga.
Dvostruki red žice, mine u sredini
s druge strane čopor četnika i pasa
logoraši šetaju - bez riječi, bez glasa
nema ničeg dobrog u tmurnoj tišini.
Horizont je prazan, na zimu miriše
zaboravljeni smo od Boga i ljudi
svako novo jutro samo tugu budi
slobodarske snove ne sanjamo više.
Stvarnost to je žica i psi i pacovi
štale i štenara i zima što prijeti
šetaju kosturi - na rubu pameti
eh, što nisu ovo samo ružni snovi?
Ubili su jutros zvjerski profesora
pobiće nam srpski ološ uzorne prvake,
Bože - zašto stvaraš tolike luđake?
Zar dovoljno nije jedna noćna mora?
Kad hulimo na Te - Bože, ti oprosti!
- ušljivi i gladni, okovani žicom
smrt nadmeno šeta srpskim ”Aušvicom”
- učini kraj ovoj zvjerskoj oholosti!
PACOVI SU UBIJALI LJUDE
Vrijeme ratno a na vlasti lude,
miris krvi mami lešinare
miš strahoraš udari na ljude
opogani rijeke i bunare.
U nedogled štakori se kote
svakim danomsve više ih ima.
Što mi nudiš, moj bijedni živote
- da moram da živim s pacovima?
To mi duša ne može svariti,
prazna sela, srušena ognjišta,
da normalno gledam sve te stvari
k’o da nikad nije bilo ništa.
Mene je strah samo Gospodara
jer smrtnici ne mogu da sude
- gdje je vođa sad da odgovara
što pacovi pomoriše ljude?
A mitovi stvaraju se novi
proeuropske nebeske nacije
nažalost i one kao i pacovi
povijesno dolaze iz kanalizacije.
KAD SE ČOVJEK HALALI S ŽIVOTOM
Život uvijek iskušenja nosi,
čas letimo pa onda padamo.
Gadno vrijeme - goli smo i bosi,
ali ipak boljem se nadamo.
Navik’o sam na dobro i loše,
nikad ne znaš šta dolazi potom.
Sad je glupo riječi da se troše,
kad se jednom halališ s životom.
Viđam opet poznanike stare,
al’ ne želi da te pozna niko,
jer vremenom postaše fukare,
ne shvataju da još nisam crk’o.
U nepovrat ide vrijeme svako,
ostaje mi još malo da živim.
Teški dani, nikom nije lako
al’ se niko ne osjeća krivim.
Mnogo puta - zbogom - sam rekao
porocima što mi dušu more,
dobijao, gubio, čekao
s nadom da mi neće biti gore.
A smrt onda pogledaš u oči
burmu, jaknu i “Omegu” snimaš,
čekaš samo kad će četnik doći,
i uzeti jedino što imaš.
PONOS
Sjećanje na rahmetli Fikreta Alisića
zvanog Dido, logoraša “Omarske”.
Sudbo moja, dodjeljena meni
kroz život da se nosim s tobom
greškom srce dadoh jednoj ženi
sad me želi napraviti robom.
Ne mogu protiv svoje volje
- zar da pucam po narodu svome?
Znam dobro što je za me bolje
i ponosno ostajem pri tome.
Baš, to žele slomiti u meni
znaju neću pustiti ni glasa
u zlobi se nadmeću kreteni
reži čopor pobješnjelih pasa.
I pored tolikih pasa rata
- dal' ja imam pravo čovjek biti?
Kad god prođem ta prokleta vrata
znam da život visi mi o niti.
Sudbo moja, dodjeljena meni
znam da su mi odbrojani sati
novi život dadoh istoj ženi
- neka bude i otac i mati.
OBEĆANA ZEMLJA
Umjesto skiptraTeuta držaše božur u ruci
po polju rasuti: mrtvi, mačevi, štitovi.
Potučeni do nogu - u prazno bježe hajduci,
topi se maska zablude - danas umiru mitovi.
Harambašu u suton jataci pokopaše kradom,
pijani kozak je dugo ljubio nadgrobni kamen.
Sutra će plemena s juga divljati ovim gradom,
Zakon jačega oduvijek - bijaše mač i plamen.
Umukoše u trenu sve Višnjićeve balade,
one se ovdje neće pjevati nikad više.
Samo pitanje osta: ”Ko kome ognjišta krade?”
“Ko li to uporno želi stoljeća da izbriše?”
Na plamenom horizontu nepregledne kolone ljudi
govoreć` božije ime u hodu mole se glasno
posljednji pogled ostaje upućen rodnoj grudi
uzdah, suza i kletva - ali za sve je kasno.
Ovom ukletom zemljom stalno se kotrljaju glave.
Hoće li ruke krvnika – bar, na kratko da klonu?
Ovi nesretni ljudi pogrešne vođe slave
život je manje vrijedan ako si bliže tronu.
Umjesto skiptra Teuta - držaše božur u ruci
svoju najveću pobjedu u transu slave Iliri
tamo daleko ispred - zamiru i život i zvuci
u ovoj sablasnoj noći - samo se vatra širi.
OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU
Opet sam sinoć sanjao žicu
krugove pakla, bradate spodobe.
Samo se tebi klanjam Gospodaru
od smrtnika nemam straha u srcu.
Nikada nisam vjerov'o u čuda
zamisliti nisam mog'o ni u šali:
Kmetovi žele biti generali!
A ko će onda biti dvorska luda?
Opet sam sinoć sanjao žicu
beskrjno bodljikavu i mine mnoge
ljude što jučer imaše noge,
izgubljenu mladost, vaške, mrtvačnicu.
I dokle insan može da sanja
snove strašne a da ne poludi?
Kolika je snaga običnih ljudi
i kada će prestati četnička klanja?
Opet sam sinoć sanjao žicu,
drugove mrtve, spaljena sela.
S jutrom se budi Feniks iz pepela
još ima nade za bosansku pticu.
"U augustu 2004.godine,u mojim rodnim Kevljanima,
otvorena je najveća masovna grobnica u Bosanskoj Krajini.
Eshumirano je 456 kompletnih posmrtnih ostataka.
Radi se o logorašima zloglasne ”Omarske”,
svih uzrasta a samo jedne vjeroispovjesti."
NE OPROSTI, BOŽE!
Ne oprosti, Bože! - znali su šta rade,
zločin je pripreman godinama dugo.
Tekovine blijede, osta ono drugo:
poprskane krvlju - kokarde i brade.
Previše je jama! - svaka preduboka:
za svu moju patnju, da bi u nju stala.
Normalan zanijemi kraj tolikih zala,
i poziva samo - Tebe za svjedoka.
Nevinih tu nema! – Bože, ne oprosti,
kokarda puca na sve što se miče:
zločinci k’o vuci - svi k’o jedan liče,
na tabutu gledam u dječije kosti.
Bjelasaju skeleti, k’o ostatci snijega,
i bez nekoga reda razbacane stvari.
Pažnju mi privuče, bijeli džemper stari,
takav je nosio - Dževdo zvani Lega.
Prve nam komšije uradiše sve to,
u ime nacije, vjere, časnog krsta,
Bijahu li to ljudi ili niža vrsta?
Bijaše li to čovjek, vukodlak il’ pseto?
Ne oprosti, Bože! - znali su šta rade,
prokleto im bilo - do Sudnjega dana!
Zbog mitova pustih i djeca su klana:
na kostima malim zar carstva da grade?
BREŽULJAK TUGE
U nizu bijeli nišani - svjedoci stravičnog stradanja
i opomena velika za sve generacije druge.
Godine čekanja, tuge, straha, suza i nadanja
tiho izgovorena Fatiha na brežuljku tuge.
Dušmani imaše moć i silu - mi gole živote
ljubav za rodnu grudu - jedino oružje naše:
„Teško ćes ikada shvatiti - prikriveni idiote
da se istinski vjernici - samo Alaha plaše!“
U nizu bijeli nišani, odsjaj suza u očima
bezbroj ljiljana zlatnih izniklih pod ovim svodom
skladni kameni cvjetovi - svjedoci velikog zločina
što se nedavno desio nad dobroćudnim narodom.
U ovoj pitomoj zemlji zvjeri se povampire često
bolesni umovi ogreznu u zločin i varvarstvo
nedosanjani snovi - da se zauzme prijesto
još jedan propali pokušaj - da se proširi carstvo.
U nizu bijeli nišani - čas historije za mlade
hrabrost bosanskih gazija - vječiti trag u kamenu.
U cijeloj svojoj moći - Zlotvor ponovo pade
prvi put pušku nosimo - o bosanskom ramenu.
PAKAO POTKOZARJA
Projaha smrt Krajinom mojom
u liku bradatih čudovišta
proljeće oslika krvavom bojom
iza nje živo ne osta ništa.
Utihnu cvrčak, ugasnu svitac
planuše sela, sokaci skriti
tihu dolinu probudi hitac,
slobodu uzeše logori smrti.
Vječita želja ubogih kmeta
da ruše i pale urbano što je.
Čardak i ezan stalno im smeta
- čega se oni zapravo boje?
Najtužnije proljeće u mome kraju
protkano vriskom, suzom i tugom
uspomene bole, sjećanja traju
ili si čovjek il` ono drugo.
Projaha pomor ljutom Krajinom
pogaziše đulistan žedni vampiri
pokosi pupoljke - smrt oštrom kosom
al' i dalje poljem - miris ljiljana se širi!
NEGDJE U DALJINI
Negdje u daljini naziru se ljudi
jasike pod snijegom, igraju se sjene
ko tu nije rođen - može da se čudi,
a ja skromno kažem: ”To je dio mene.”
Mahala je moja sada nešto drugo
samo prazna mjesta - gdje su kuće bile
na povratak čekah isuviše dugo
otišle su nekud sve te dobre vile.
Negdje u daljini, negdje na kraj sela
par komšija dragih, keruša i štene
ispod ruševina gomile pepela
podivljale voćke snijegom prekrivene.
Svjedoci života - tragovi u bijelom
pogled u prazninu ka srušenoj munari
poslije mnogo zima šetam rodnim selom
mada mi je teško - sretan sam u stvari.
Gledam znana mjesta - sjećanja se bude,
prepliću se zbilja i dječački snovi
u haosu misli srećem drage ljude
i javlja se želja za početak novi.
Negdje u daljini, na ognjištu starom,
vidim kuću rodnu, golubove sive
i avliju našu zastrtu beharom,
vidim opet ljudi - k'o nekada žive.
Kevljani; 17.12.2001. godine.
III) ZVIJEZDA VODILJA
TIŠINA PRIJEDORSKOG RUKAVCA
ATLANTIDA
E, MOJ STARI
NOĆ VJEŠTICA
ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI
ISTINA
DILEMA
NE ŽELIM NIKOM DA SE SVETIM
NADA
ZVIJEZDA
TIŠINA PRIJEDORSKOG RUKAVCA
Magla skriva dobro znane krajolike
u nepovrat vrijeme nosi nas i tare,
po nasipu šetam, tražim davne slike
jedino što poznam - to su lipe stare.
Hiljadu sam puta prošao ovuda
da li zbog djevojke, muzike il’ pića
i sad kanim sići do riječnoga spruda
- kuda nestadoše sva ta draga bića?
Koraci su teški, izdaje me snaga
godine prolaze kao da ih kradu
lutam, tražim - trebam sva ta lica draga
ne poznajem nikog u rođenom gradu.
Susret s nekim dragim - osta samo želja,
bilo bi mi lakše da bar suza krene
mezari su puni mojih prijatelja
zli su ljudi pobili drage uspomene.
Znam da moram dalje, sad ne smijem stati
ponosno, prkosno - sve do kraja ravno
ni izdajnik suza - neće da me prati
nema baš nijedne, presahle su davno.
ATLANTIDA
Posljednje ledeno doba,
ostavi malo života.
Jednog skakavca,
četinar i ljude u dolini.
Izmami sunce mnoge
i život raširi svuda.
Oni što ostaše,
stvoriše neviđeno carstvo.
Ali ne povjerovaše hazreti Nuhu.
Sjaj i moć civilizacije,
prekriše teški i tamni talasi.
Dugo su se poigravali
sa jakom i neizglednom barkom.
Snaga i gnjev Gospodara
iscuri strmom klisurom.
Golub donese nadu
utkanu u maslinovu grančicu.
Vjekovima potom u mulju
otkri odvažan vizionar
dugo skrivanu tajnu:
Ne daj nam Gospodaru
da pogriješimo opet!
E, MOJ STARI
E, moj Stari - tako stoje stvari
jedni psuju a drugi te pljuju.
Ovi moji u zvjezde te kuju,
a svi skupa ono vrijeme snuju.
Zlobni vele da si bio Joža
vlastodržac, diktator, velmoža.
Živio sam u drugome svijetu
nosio ti cvijeće i štafetu.
Dva puta smo drugarski se sreli
stajao sam ispred plavog voza.
Prvo dječak, potom čovjek zreli
još se hvalim: ”Vidio sam Broza!”.
Vrijeme tvoje kao svjedok osta
ovo novo samo tugu nosi
svima malo, nikom nije dosta,
istinski smo i gladni i bosi.
E, moj Stari - tako stoje stvari,
ovi novi kao psi se glođu
mnogi budu - i dođu i prođu
niko nije dorasto za vođu!
NOĆ VJEŠTICA
Samo što sklopim oči
počinju ružni snovi
fantomski brod zaplovi
džehenem treba proći.
Sumporni dim se diže
ispod njeg`puzi lava
pojavi se u trenu - fosforna mrtvačka glava
kroz duplje očiju njenih - zelena mamba gmiže.
Ovo je užas i strava, zaista, jeziva slika
ovo je noć vještica:
teturaju zombi bez lica,
iza njih apokalipse četiri konjanika.
Šejtani s bradicama zovu me imenom glasno
zeleni vilenjaci igraju kolo svoje
grobovi otvoreni - u dugom nizu stoje,
želim uteći negdje, nadam se da nije kasno.
Sa suncem sve se stiša
baš sve u jednom trenu
kosturi, pauci, zombi - svi se povlače u sjenu,
nesta šejtana, zmija a i slijepoga miša.
ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI
Erik dođe, nekoliko vjekova,prije ostalih.
Ispunjen snagom i mudrošću, ali bez vjere.
Ofarbajte kip slobode u crveno!
Ne zbog nadimka njegova, niti boje mundira vaših.
Nego zbog onih koje on zateče na zemlji pradjedovskoj.
Zbog noći “dugih noževa”.
Odavno stoji kamen istine - krunski svjedok u Novom svijetu.
Zaboravimo i Odina i Manitua.
Poslušajmo što nam to kardinali imaju reći:
“Pogriješio jesi, ali proglasićemo te svetim”.
Mom rahmetli badžanku Ziki Brdar
eshumiranom iz jame”Hrastova Glavica”.
ISTINA
Sad konačno za mezar ti znam
i to da si kod svog Gospodara
a život nas i laže i vara,
no, nikada nećeš biti sam.
U nepovrat brzo teče vrijeme
uzalud - neko te je čekao
no, najbolje - mudrac bi rekao
da ne smiju usne ostat' nijeme.
Prolaznost života - što još reći:
kud odoste ni krivi ni dužni?
Sanjam. Mislim - snovi su mi ružni
al’ istinu ne želim poreći.
Duša uvijek ide Stvoritelju
spremamo se tome od rođenja.
I slična su mnoga snoviđenja
al’ ja imam, bar, još jednu želju.
Želim da ti proučim Fatihu
ovu pjesmu da posvetim tebi
nikad prije pomislio ne bih,
da mi vječno ostaješ u stihu.
DILEMA
Ne znam da li tamo da se vratim?
Što da radim u zemlji zločina?
Cijeli život ne mogu da patim
nit` da skrivam tugu u očima.
Mada čeznem za tihim vrbakom
misli bježe u minule dane
šetam starim blatnjavim sokakom
ne bil` sreo drage mi jarane.
Nema više smijeha prijatelja
- kog' ukletom mahalom da gledam?
Podlo ubijeni i ljudi i želja
- ponos dvaput pogaziti ne dam.
I na kraju - zašto da se vratim?
Nema kuće, ni kućnoga praga
nema više za čime da patim
sve je đavo odnio bez traga.
NE ŽELIM NIKOM DA SE SVETIM
Ne mogu da sudim, nit` prijetim
za sve one neljudske gadosti
moje srce ne poznaje radosti:
- al` ne želim nikom da se svetim!
Gdje nestade– uspomeno draga?
Vrijeme sretno u nepovrat ode.
Nabujaše čudne mutne vode
u momentu sve nesta bez traga.
Sretnih dana ponovo se sjetim,
volio bih tugu znati s'kriti
nikad neću nikom sluga biti
nikad neću nikom da se svetim.
Predugo sam sanjao slobodu
i maštao da lutam bez cilja
zvijezda jedna bila je vodilja
od svih što sijaše na Svodu.
Opet želim Svemirom da letim
sam bez ptica, bez pasa čuvara
s blagoslovom moga Gospodara:
- da ne smijem nikom da se svetim.
NADA
Nekad voljeh - normalne stvari
s ushićenjem - čekah nova jutra
i nadah se - biće bolje sutra
sada ne znam - što je to u stvari?
Nekad voljeh normalne stvari!
Ovo vrijeme - nikako da shvatim
izrod vlada - nekad ljudi bjehu
jasno mi je - svjesno trče grijehu
u dubini duše – noću tiho patim.
Ovo vrijeme nikako da shvatim!
A duša moja - sada je skoro prazna
jer vrijeme je - i loše i tmurno
jedno samo - sada je sigurno:
desio se zločin - ali gdje je kazna?
A duša moja sada je skoro prazna!
Još se sjećam dragih prijatelja!
mnogi od njih - nisu više živi
otišli su - ni dužni ni krivi
britka pravda - osta pusta želja.
Još se sjećam dragih prijatelja!
Gospodaru - podari mi snage
a i voljenim - u dženetu mjesto
smiluj mi se - da ih sanjam često
i da gledam - te osobe drage.
Gospodaru, podari mi snage!
Vrijeme curi - ne vraća se opet,
mi čekamo - boljem se nadamo
ne bi smjelo - da ponovo stradamo:
neću valjda - vječno biti proklet?
Vrijeme curi, ne vraća se opet!
VJEČNI SANAK
Cijeli život - samo treptaj okom
pregršt želja, nadanja i snova,
bijeli nišan ispod jasenova
što ga vrijeme ostavi svjedokom.
Cijeli život - samo treptaj okom.
Stvarnost - jedan uvehnuo cvijetak
vrele suze uspomene bude,
vječni sanak i mir rodne grude
tu bijahu i kraj i početak.
Stvarnost - jedan uvehnuo cvijetak.
Cijeli život - samo par koraka
Sjaj kandilja, ezan sa munare
noć što pada na krovove stare
akšam iznad kevljanskih sokaka.
Cijeli život - samo par koraka.
Skrivene tajne - šarene sehare
djevojačkog razmotanog ruha,
prejak miris prvog miloduha
što nadjača ruže i behare.
Skrivene tajne - sarene sehare.
Samo želja ostade na kraju
jednostavna, ljudska, neskrivena,
toplim glasom majke izrečena
a te riječi vječno će da traju.
Samo želja ostade na kraju….
ZVIJEZDA
Godine te najviše zvijezda je palo
to bijahu pusti dani bez radosti.
Volio bih da je tada vrijeme stalo
da ne idu ljudi u cvijetu mladosti.
Bože, što li biva kada zvijezda padne?
Da li je istina da se život gasi?
Pucati u ljude - to su stvari gadne
sve knjige nas uče da se život spasi.
Ležeći pod svodom gledam gdje je moja
i pogledom tražim samo one male
no, očito ovo nije noć heroja
odlaze sa zorom, noćas nisu pale.
Vjerovatno da je ubijanje stalo
da sa njim prestaju i ti strašni snovi
običnom smrtniku potrebno je malo
da sutra započne negdje život novi.
Jutro tiho sviće, mahala se budi,
još uvijek tražim treptalice moje
poslije golgote - ostalo je ljudi
u miru nek’ žive - zvijezde nek' se roje.
RECENZIJA
Recenzija na rukopis „Sjećanja na Donju Mahalu“, autora Mehe Jakupovića.
MARKIRANJE AMBISA IZMEĐU ČOVJEKA I ZVIJERI
Nesumnjivo da se u slučaju spisateljskog angažmana bosansko-hercegovačke dijaspore radi o svojevrsnom fenomenu - koja osim potrebe da zapišu uzavrele misli i osjećaje, da ovjekovječe nemir i nadu, odbačena i zaboravljena u dalekom svijetu, ima žarku želju i da svoja autorska djela prezentira u domovini. Usredsređena volja prelazi raznovrsne barijere, u lepezi od materijalnih do duhovnih, od trivijalnih do složenih, i uspjeva da opredmeti nepoželjno i neponovljivo iskustvo kolektivnog stradanja – gdje im je bez mogućnosti izbora dodjeljena uloga nemoćne ŽRTVE – od strane indolentnog civilizacijskog obzira. Pero i papir su nepouzdani pri opisu svođenja ČOVJEKU na golu fizičku egzistenciju i flagrantnim prepuštanjem ljudskih sudbina zlotvorskoj hirovitosti. Ožiljak SRAMA ostao je na licu Evrope i Svijeta oglušavanjem o sudbine nevinih civila ostavljenih u kandžama fašizma – na kraju dvadesetog stoljeća: nepojmljivo je bilo pomisliti da će se otvarati na stotine MONSTRUOZNIH LOGORA SMRTI u srcu Balkana, i da će pred očima CIVILIZIRANOG SVIJETA još godinama neometano provoditi golgotu nad nedužnim ljudima – samo zbog njihovog IMENA! Količina zla i svirepost zločina paralizuju kultivisan razum i ljudski intelekt zanijemi.
Kakvu poeziju možemo očekivati od preživjelih logoraša – što su se danima i noćima, mjesecima i godinama klatili na niti života i smrti: oči u oči sa zvijerima u ljudskom oličenju?
Mnogo godina kasnije bosanskohercegovačka dijaspora – KRUNSKI SVJEDOK ZLOČINA - progovara sjetnom pjesmom kompresovane tuge i nesnosnog bola, urezujući u civilizacijsko pamćenje opominjujuće humanističke pouke, trnovite spoznaje iskristalizirane na sopstvenom tragičnom iskustvu. Nemušta poruka ČOVJEKU je nedvosmislena: KOLEKTIVNI ZABORAV može biti pogubniji od samog varvarstva; dakle, neosuđivanjem zločina indirektno se uzima učešće u njemu – u prošlom, sadašnjem ili nekom budućem!
Pjesnici se bave sobom, svojom životnom empirijom – a kada bh-dijaspora ponire u mračne katakombe sopstvenog iskustva nužno se bavi – ČOVJEKOM i SVIJETOM – civilizacijom i humanizmom, istinom i pravdom, smislom života i čovjekovog bivstvovanja na Zemlji i u Kosmosu. Nimalo jednostavna materija! – dakako, to je sfera ljudskog egziste-ncijalizma duhovno-materijalnog svojstva, te je s toga najko-mpleksnija moguća sfera: za ljudski um - da pojmi i duh obuhvati smislom; te da usijanu lavu spoznaje nosi neizvjesnim stazama života: AMANET PLEMENITOSTI - i baklju humanizma preda novim generacijama – da ne budu u zabludi i odrođeni sami od sebe zbog ambisa nesagledivog zlotvorovog zla! U fokusu smisla nade - ZEMLJA JE BOSNA - i njen bosanski čovjek koji kroz stoljeća i milenije trpi progon i pomor, a sam praktikuje duh tolerancije prema drugom i drugačijem – i pri tome prkosno i uspravno stoji i opstaje na pozornici svijeta – na braniku ČOVJEKA i CIVILIZACIJE.
Gen kodiranog altruizma je probuđen pjesmom – a dok BOSNA pjeva Svijet ima smisla, a i život i smrt – i za čovjeka ima nade. Meho Jakupović nam svojim stihovima dočarava dubine tolerantnosti i strukturu sabura – čime se uspješno brani dostojanstvo čovjeka – protiv kog je okrenuta OGOLJENA SILA ZLA; i kroz čije pjesme se priziva POŽELJAN SVIJET – koji je zamračen svirepim zločinom, koji nije adekvatno kažnjen, srazmjerno prouzrokovanom okeanu nesreće, bola i tuge nad nevinim ljudima. Pjesnik nam spoznatljivom slikom širom otvara vrata TAJNE, vrata percepcije svijeta i života – ONAKVOG KAKAV JESTE – bez vještačkih boja i imaginarnih mirisa, postavljajući fundamentalne pojmove, kao što su – ljubav i mržnja, žrtva i zločin, nada i beznađe, emocije i razum – u okvire koji formiraju OKALJENU SVIJEST, a na koju se jedino može osloniti ČOVJEK - čovjek koji ne prihvata da njime ovladaju niske strasti koje ga odrođuju od kulture i civilizacije, te u konačnici svode na zvjerstvo.
Pjesme Mehe Jakupovića su etički duboko utemeljene – i on čitaocu između redova saopćava da samo vjerne sluge VJEČNOG PRINCIPA - koji odvaja istinu od laži, pravdu od nepravde, slobodu od prisile, čovjeka od zvijeri – imaju privilegiju da VIDE, i u najtamnijem mraku zločina, NADU za ČOVJEKA, pod uslovom da se ne pokolebaju i odbiju da postanu kao-i-oni koji su stali pod zastavu nečovječnog. Taj ambis između ČOVJEKA i ZVIJERI, u tamnoj noći zločina, svede se na paukovu nit koja promiče čovjeku lišenog NADE! Zato, kada pjesnik kaže: „Nadamo se boljem!“, ne treba smetnuti s uma da to šapuću suhe usne ispod kame – sa koje kapa nevina krv. Stihovi sa tih razina čine tektonska pomjeranja u svijesti – gdje same riječi dobivaju smisao kroz egristencijalnu dramaturgiju ljudskog života, života koji je izgubio oslonac civilizacijske zaštite i vrijednosti.
Pjesnik Jakupović zločin lišava smisla, a zlotvora sna, dostoja-nstvenim povratkom na srušeno ognjište sa kog je svirepo protjeran. Stajući u sopstvene stope nakon golgote i mnogo godina ispunjenih bolom i tugom – zatvara krug uzaludnog nastojanja da se putem genocida gradi sreća: OSTAVLJAJUĆI VJEČNU PORUKU za-sve-one-koji-poruke-traže, kao sigurne orijentire prema ljudskom dostojanstvu i ponosu čovjeka. Meho Jakupović pečatom duha - pjesmom gdje nema mjesta mržnji –u sferi Vječnosti svjedoči o pobjedi LJUDSKOG nad ZVJERSKIM! Umjetnost je samo forma a riječi sredstvo da bi se UZVIŠENI CILJ ČOVJEKA – da-bude-čovjekom, kultivisanim bićem –uzdigao na pijedestal ljudske vrline, na zenit kolektivne svijesti, težnji i pamćenja.
Obradovan sam činjenicom što imam priliku da ljubiteljima odgovorno-pisane-riječi toplo preporučim da se upoznaju sa poetskim autorskim prvjencem pjesnika Mehe Jakupovića.
Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo;16. juni, 2010. godine.
O AUTORU
Meho Jakupović je rođen 06.03.1958. godine u Kevljanima, kao drugo od desetoro djece Almase (Husić) i Mehmeda Jakupovića-Meša. Osnovnu školu pohađa u Prijedoru, Petrovom Gaju i Omarskoj. Željezničku tehničku školu “Ivan Krndelj” završava 1977.godine u Vogošći.
Živio i radio u Omarskoj kao otpra-vnik vozova do 23.05.1992 godine. Sa Semirom (Halak) zasniva brak 1988. godine, i imaju dva sina - Adnana i Amara. Tokom agresije na BiH doživljava sudbinu uhapšenik, logoraš i prognanik. Banja Luku napuštam 06.04.1993. godine, vrlo kratko boravi u Travniku, Zenici i Tarčinu, a godinu i po dana boravi u Jablanici. U Hrvatsku odlazi 01.10.1994 godine, a u Englesku (London) dolazi 05.11.1994. godine, gdje živim i danas.
Poeziju pišem dugo, nažalost sav materijal ostaje u Omarskoj, gdje mu se gubi svaki trag. Preživljava jedino pjesma “Ne plači Marija” napisana 1976. godine, jer je autor zna napamet. Objavljuje u “Haber”-u, jedinom listu, koji izlazi u UK. 2007. godine gostujem kao pisac iz dijaspore u Skenderiji (Dom mladih), gdje se otvara prostora za širu prezentuju pjesničkog stvaralaštva.
Kroz kontinuiranu saradnju sa Udruženjem za kulturu-Novo Sarajevo (KNS) od 2008. godine učesnik je više književnih mani-festacija, a pjesme su mu uvrštene u dvije zajedničkih zbirke autora: “Gravitacija riječi” i “Balkansko pero” u sklopu međunarodne kulturne manifestacije “Novosarajevski književni susreti”.